“Celog veka se posle lečimo od tog detinjstva!” – Ivo Andrić, Prozor

Novi milenijum donio je mnoštvo novih trendova na zapadnoj hemisferi. U eri globalizacije na televizijskom ekranu pojavile su se serije u kojima dominiraju četiri glavne junakinje, a kamera prati njihov emotivni, poslovni i društveni život. Njihova svakodnevnica, kao i obrasci emocionalnog vezivanja mahom su proistekli iz sinergijskog dejstva crta temperamenta i onoga što su im roditelji ostavili u amanet svojim vaspitanjem.

Devedesetih godina dvadesetog vijeka, ka drugoj strani Atlantika, kao da se kružnica postepeno sužavala, poput omče koja ide sve bliže vratu ugrožavajuci život nevoljnika. Dok je u Americi i Zapadnoj Evropi harao kapitalizam, na prostoru bivše Jugoslavije uslijedio je raspad države, a zatim period tranzicije. I kao da odrastanje u takvom kontekstu nije bilo dovoljno teško, naše živote obilježili su nepogodni kulturološki (i) vaspitni uticaji, kao i podjednako konfuzni odnosi najbližih koji su za naš razvoj bili direktno odgovorni. Paralelno sa urušavanjem zemlje, rušile su se i naše nade da ćemo dobiti nešto više od onog za šta su naši bližnji sposobni da nam daju. Dešavanja iz prošlosti su uticala na formiranje kompleksnih osjećanja, koja se nisu mogla pripisati samo jednom uzroku, vec zlosrećnom skupu okolnosti i predispozicijama karaktera.

Paradoksalno, ljudi koji su najviše brinuli o našem odrastanju su zapostavljali naš emotivni razvoj, dok su se sa nevjerovatnom posvećenošću bavili najbanalnijim aspektima našeg vaspitanja. Primjera radi, za stolom smo morale da sjedimo pravo, sa laktovima uz tijelo, razmišljajući o urbanoj legendi prošlosti našeg grada – dječaku kojem bi supu prosuli u krilo ako zakasni na objed. Uz grube šale, koje su uobičajeno vaspitno sredstvo našeg podneblja, i nerijetko uz surove kritike, postajale smo sklone prefinjenim nestašlucima. A u našim dušama je bila krhotina, toliko oštra da bi mogla posjeći.

Kao odgovor na društveni i porodični sistem pravila uslijedila je reakcija: veoma rano smo kreirale sopstvenu stvarnost uvidjevši da je ispred zidina tvrđave u kojoj rastemo… “spoljni svijet, pun besmislenih zala i nerazumljivih, zamršenih odgovornosti”. I opet su glavne junakinje (drame) četiri drugarice za koje bi posmatrači sa strane mogli da pomisle da su formirale mali, privatni klub zabranjen za strance i napravile neku vrstu “geta više klase”. Istina je, pak, bila sasvim drugačija.

Živjeći sa ljudima i učeći od ljudi koji svoj posao nisu obavljali najbolje borile smo se sa sopstvenim osjećanjima neadekvatnosti. To je, zapravo, priča o djeci koja žive začaurena jer nemaju dovoljno samopouzdanja. Zbog toga se svijet u njihovim glavama i onaj spoljašnji nisu podudarali, a iza jedne stvarnosti se krila neka druga.

Ljubav je dolazila nedostatno, ponekad više nego što bi nam u tom trenutku bilo potrebno, te smo njeno izražavanje doživljavale kao gušenje; ponekad premalo što je bilo praćeno osjećanjem da nas naši najbliži ne vole i ne razumiju. Ali nas je taj osjećaj nezadovoljstva i uskraćenosti činio drugačijima od ostalih i međusobno bližima. Sličnost je učinila i da se razumijemo bez riječi i spojila nas mnogo više od krvnog srodstva. Naše uzajamno prijateljstvo doživljavale smo kao najuzvišeniji mogući odnos između ljudskih bića. (Ta prirodna empatija – sposobnost da razumijemo stvarnost drugog – doprinijela je da simptome koje druga osoba ima razumijemo kao najbolje moguće adaptavno rješenje za nju.)

Potreba da budemo voljene nikad nije prestala. Da smo ljubav iskazanu na pravi način dobile u kući možda je ne bismo tražile na pogrešnim adresama.

Dvadeset i više godina kasnije posmatramo prošlost kao kroz kaleidoskop. Možemo li se ljutiti na osobe sa poremećajem ličnosti? Najzad, kada ih “spustimo na zemlju”, prestajemo da živimo njihovu željenu verziju stvarnosti. Sada se oslobađamo dijelova kamenih zidina koje su nam date, odbacujemo ono što nam ne pripada, a što je došlo spolja. Odgovornost je na njihovim plećima, gdje joj je i mjesto. Prava sloboda nastaje kada postupamo prateći svoje želje.

Dva postavljena pitanja su ostala bez odgovora. Da li se samo gubljenjem može dobiti? Da li će iz groblja iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje?

One Comment

Ostavite odgovor na Dragan Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *