Bruno Šimleša: Bez romantične ljubavi možemo biti sretni i ispunjeni, ali bez ljubavi kao takve definitivno ne možemo

U knjizi „Ljubavologija“ na samom početku stoji rečenica „Ljubavi nikada previše“. I zaista jeste tako. Kada se rodimo, pored osnovnih potreba, ljubav i briga su upravo ti koji su nam neophodni kako bismo rasli i razvijali se. Dakle, možemo reći da je ljubav potreba. Zapravo, kao odrasli bez nje možemo da preživimo ali poenta je da živimo. Kako je ljubav jedna od prvih emocija sa kojom se susrećemo, deca su njeni očigledni predstavnici. U knjizi „Škola života“ između ostalog autor nam i na to skreće pažnju. Ukazuje nam upravo na činjenicu koju svi znamo ali je ne registujemo, a to je da sva deca osećaju ljubav prema sebi i da je njima nejasno kako odrasli ljudi to ne osećaju. Onda nas podseća na to, da ta bezuslovna ljubav prema sebi počinje da gubi svoju pravu smisao, upravo postavljanjem uslova. Taj proces počinje vaspitanjem pa onda i ličnim životnim iskustvima. Kada se sva ta iskustva objedine u nama, postajemo željni ljubavi, priznanja i prihvatanja. Tako da odrasle osobe u svojoj čežnji za priznanjem i prihvatanjem a u zavisnosti od životnih vrednosti, vode se tim unutrašnjim glasom koji postavlja uputstva i uslove i daje smernice za „put do ljubavi“. Tako predstavljena ljubav je materijalizovana, te je možemo prepoznati u različitim težnjama – za uspehom, savršenstvom, udovoljavanjem, slavom, druženjem sa poznatima, kretanjem u određenom društvu, dobijanjem priznanja i pohvala za lepotu, pamet i slično. Prava istina je da je ljubav u svojoj suštini vrlo jednostavna, ona podstiče na rast i u njoj smo prihvaćeni baš onakvi kakvi jesmo. Njeno značenje se nikada nije promenilo, i kada bi mogla da govori, verovatno bi rekla kako se umorila od svih tih silnih etiketa koje su joj pripisane.
Naš sagovornik je Bruno Šimleša, autor upravo gore pomenutih knjiga „Ljubavologija“ i „Škola života“ ali i još mnogih drugih. Prepoznavši važnost ovih fenomena u svojim knjigama, čitaoce na jedan vrlo jednostavan i pitak način približava realnosti, lagano skidajući napadalu prašinu ne bi li stigli do konačnog uvida. Pogledom iz drugog ugla ukazuje nam na važne činjenice koje smo izgleda zanemarili a koje predstavljaju esenciju naših života.

• Šta je ljubav prema sebi?
Ljubav prema sebi pogrešno se doživljava kao narcisoidnost, egocentričnost ili sebičnost. Jer ljudi koji vole sebe ne misle da su vredniji od drugih. Oni samo znaju da su vrijedni. Ljubavi, poštovanja, razumijevanja… Jednostavno rečeno, ljudi koji vole sebe imaju osjećaj vlastite vrijednosti. I dovoljno su hrabri da traže ono što znaju da zaslužuju, upravo zato što znaju koliko vrijede. Oni sigurno neće venuti u besciljnim vezama i odnosima u kojima nema prostora za njih kakvi uistinu jesu!

• Postoje li srodne duše?
Misim da postoje ljudi koji nam izvanredno odgovaraju, ali sam dosta skeptičan prema izrazu srodnih duša u smisla osoba koje su naše polovice i bez kojih život nema smisla. Mislim da nam osjećaj smisla i životne ispunjenosti nikada ne bi smio ovisiti o jednoj osobi, o jednom odnosu. Odnosno, mislim da život bez ljubavi nema smisla, ali romantična ljubav samo je jedno od lica ljubavi. Ljubav se živi i kroz djecu, prijatelje, umjetnost, prirodu, ples… Ako u životu nemamo ljubavi, bilo kakve ljubavi, sigurno ne možemo osjećati da živimo smisleno. Drugim riječima, bez romantične ljubavi možemo biti sretni i ispunjeni, ali bez ljubavi kao takve definitivno ne možemo.

• U svojim knjigama pravite distinkciju između kompromisa u ljubavi i njenog kompromitovanja. Možete li nam reći nešto o tome?
Mislim da svi moramo pristati na neke kompromise jer nema idealnih odnosa. Svi moramo pristati na privatne ili poslovne odnose koji nisu savršeni. Ali mislim da nikako ne bismo trebali pristati na odnose u kojima se kompromitiramo, a to su oni odnosi u kojima kontinuirano dobivamo manje od onoga što znamo da zaslužujemo.
Postoji bezbroj kompliciranih pravila u ljubavi, ali jedno je zadivljujuće jednostavno – svatko od nas zaslužuje primiti upravo ono što može i dati! Ni manje, ni više. Ako stalno prihvaćamo manje od onoga što zaslužujemo, odnosno manje od onoga što možemo dati, mi se kompromitiramo i tako sigurno ne možemo biti sretni. Dakle, nije problem ako pristajemo na kompromise i ako odnosi nisu idealni, ali jest problem ako se kompromitiramo u smislu da prihvaćamo manje od onoga što znamo da zaslužujemo!


• Kada smo iznevereni od strane nama važne i bliske osobe, šta treba da preispitamo kod sebe i koja je naša odgovornost?

Naša je odgovornost što smo dali povjerenje osobi koja ga očigledno nije zaslužila. E sad, svatko od nas ima takvih situacija u životu. Svatko ponekad krivo procijeni drugu stranu i ima određena očekivanja koje se kasnije pokažu kao nerealna. Ako nam se to često događa, onda trebamo preispitati proces davanja pretjeranog povjerenja drugima, upitati se zašto ih precijenjujemo, zašto u drugima vidimo ono čega nema, što točno projiciramo na njih… Ako se događa rijetko, to samo znači da smo ljudi, a ne nužno naivne osobe koje krivo procijenjuju druge.

• Zašto se izlazak iz nekih odnosa komplikuje? Ako pođemo od činjenice da smo sa nekim proveli određeni period u životu, da smo sa tom osobom delili tuge i radosti, da smo joj dali i primili ljubav, zašto na kraju postati neprijatelj? Uglavnom se igraju psihološke Igre i na taj način bar jedna strana bude mnogo više povređena. Kako da to izbegnemo?
Bilo bi sjajno kada bi u odnosu bilo toliko racionalnosti koliko implicira vaše pitanje, no to je rijetko slučaj. Izlazak se komplicira jer nam osjećaj identiteta ovisi o bivanju u vezi. Osjećamo da znamo tko smo, pa čak i da vrijedimo kao ljudska bića, ako smo u vezi s nekim, ako smo nečiji. Zato mnogi ostaju u vezama čak i ako su te veze toksične. Misle da ne vrijede ako nisu u vezi.
A igramo razne igre i tijekom veze, a onda i prilikom prekida jer smo vezu doživjeli kao bitku. Naime, većina partnera ne funkcioniraju kao suradnici, nego kao suparnici. Kao da se bore jedno protiv drugoga, a ne zajedno protiv nerazumijevanja, nepovezanosti… Kao da misliš da bi trebao pobijediti partnera da bih se osjećao bolje u vezi sebe. Ali takve veze imaju vrlo malo veze s ljubavlju jer u istinskim ljubavnim vezama ne dominira borba za moć ili borba jedno protiv drugoga. Takve veze, pa i prekidi koji imaju takvu dinamiku, možemo izbjeći ako se radi o vezi dvije zrele osobe s jasnim osjećajem vlastite vrijednosti, razvijenim ostalim odnosima u životu tako da imamo realna očekivanja od partnerskog odnosa. Ako ne osjećamo svoju vrijednost i partnerski odnos je jedini važan u našem životu, bojim se da ćemo sigurno imati pogrešna, odnosno prevelika očekivanja od veze!

• Kako da nakon niza loših iskustava povratimo veru u ljubav i ljude?
Trebamo shvatiti da nas je iznevjerio jedan konkretni Marko ili Pero, a ne svi muškarci ili sve žene. Trebamo shvatiti i da nas je iznevjerio naš način biranja partnera pa ga onda eventualno treba i promijeniti. Ne smijemo pogrešno iščitavati prekid jer on ne znači da ne zaslužujemo ljubav ili da je ne možemo pronaći. On samo znači da je trebamo mudrije tražiti. U sebi i izvan sebe!
Povrede su nužne u životu jer svatko od nas doživljava prekide važnih odnosa. Ono što možemo izbjeći su pogrešna iščitavanja takvih situacija čime bol pretvaramo u patnju, i onda krivim razumijevanjem prizivamo nove bolne situacije!


• Zašto ostajemo u lošim vezama i odnosima?
Zato što ne znamo da zaslužujemo bolje! Problem onda nije u drugima koji nam ne mogu pružiti bolje, nego u nama koji to ne znamo zahtjevati. Ali od pravih ljudi, od onih koji nam to mogu i pružiti. Ako stalno biramo ljude koji nam ne mogu pružiti ono što zaslužujemo, problem je u nama, a ne u njima!

• Šta znači kada kažemo da neko ima sreću u ljubavi?
Većina ljudi će pomisliti da je netko pronašao osobu uz koju može biti svoj i prihvaćen. Ali za mene se ljubavni život ne svodi na partnerski odnos. Biti sretan u ljubavi znači imati nekoliko ljubavnih odnosa u kojima živimo ljubav. Iako su ti drugi odnosi platonski, ne znači da su manje ljubavni. Možemo osjećati ljubav prema djeci, prijateljima, Bogu, umjetnosti, kućnim ljubimcima, prirodi… Za mene, osoba koja je sretna u ljubavi ima barem nekoliko aktivnih, punokrvnih ljubavnih odnosa, a čak ne mora biti u romantičnoj vezi. Ali mora biti u vezi s ljubavlju u nekoliko drugih životnih područja!

• Kako se razvija ljubav u dugim vezama i brakovima?
Prvo trebamo odabrati osobu s kojim dijelimo dosta životnih uvjerenja, vrijednosti i prioriteta. Iako se suprotnosti mogu privući, za dugoročno uspješne odnose mnogo je važnije dijeliti ključne životne aspekte. A onda se stalno trebamo truditi i da što bolje upoznamo sebe, ali i svog partnera. Mnogi partneri griješe kad se nakon braka prestanu truditi oko odnosa. Jer nije cilj biti u braku, nego biti u dobrom braku i za to se stalno moramo truditi. Uz visoku kompatibilnost na početku i mnogo truda u nastavku, moguće je imati pravu ljubavnu, strastvenu vezu i nakon nekoliko desetljeća!

• Kako da prepoznamo pravu ljubav?
Prava ljubav oslobađa, dok nam krnja ljubav stavlja okove oko srca. Uz pravu ljubav rastemo, i kao pojedinci i kao životni umjetnici. Prava ljubav uvijek daje i svakako je bezuvjetna. Ali to ne znači da volimo tu osobu bez obzira na to kakva jest. Bezuvjetna ljubav znači da je volimo točno takvu kakva jest, ali bez obzira na to u kakvom smo nas dvoje odnosu. Drugim riječima, ako bezuvjetno volimo svog partnera, a vidimo da može biti sretniji bez nas, zapravo je jasno što bismo trebali napraviti. Upravo zato što ga bezuvjetno volimo, želimo mu najbolje. Naravno, to je izuzetno rijedak oblik ljubavi…

• Imate li neki savet za kraj ovog intevjua?
Čestitam svima koji su do kraja pročitali ovako dugačak intervju 🙂
I vidimo se na predavanjima u Beogradu i Novom Sadu!!!

Naš sagovornik Bruno Šimleša će o ovim temama opširnije govoriti na tribinama u Beogradu 10. aprila, s početkom u 19.30h (Kolarčeva zadužbina) i u Novom Sadu 11. aprila, s početkom u 18h (Eđšeg – kulturna stanica).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *