„Zar nikad nećes odrasti, mali veseljače?“ bila je čuvena rečenica kojom se veliki brod remorker obraćao malom u crtanom filmu popularnom devedesetih godina. Taj mali remorker, tako neodrastao stalno je zbijao šegu i upadao u nevolje, pa ipak na kraju filma unatoč svojim karakteristikama uspijeva da dopremi brod u luku i gledaocima filma priredi srećan kraj.

Uprkos tome što se i u širem okruženju djetinjstvo i “malost“ povezuje sa radošću i neozbiljnošću, a ozbiljnost i zrelost sa odraslošću, ima i onih koji od svojih najranijih godina obavezama pristupaju na najodgovorniji način predano ispunjavajući svaki zahtjev autoriteta. Tako od ranog djetinjstva pohađaju razne sekcije u školi, dodatne aktivnosti van nastave: od plesa, sporta, školica jezika, programiranja i tome slično. Paradoksalno, ali u skoro svemu čega se dohvate su veoma uspješni i pohvale dobijaju sa svih strana: od nastavnika, roditelja, trenera i drugih odraslih značajnih figura. Nije da oni ne učestvuju u vršnjačkoj igri i ne raduju se sa drugom djecom, samo radije provode vrijeme u izvršavanju nekog konkretnog zadatka, jer nakon njegovog ostvarenja mogu dobiti priznanje i time potvrditi da vrijede ako nesto konkretno rade i imaju rezultate.

Zbog čega dolazi do ovakvog ponašanja? Pretpostavimo da ovi mali – veliki remorkeri imaju makar jednu značajnu odraslu osobu u porodici koja ih hvali i nagradjuje samo kada su izuzetni, a sve ostalo dozivljava kao da nije ništa posebno. Samim tim, dijete zaključuje da ono nije vrijedno samo zbog činjenice da postoji, već svoju vrijednost mora da konstantno opravdava sve većim dostignućima i rezultatima. Vremenom, ovo postaje djetetov dominantni obrazac funkcionisanja.

U periodu adolescencije, ovakva djeca se mogu malo “ohladiti“ i zaboraviti na svoje obaveze i bar za neko vrijeme odložiti svoje prebukirane planere, ali kako se hormonski status stabilizuje, tako se i oni opet uhvate “u kolo“ svojih pređašnjih obrazaca. Nastavljaju sa stotinama aktivnosti, bez mnogo slobodnog vremena, i kao da im gust raspored onemogućava da gledaju kroz prozore života lijevo i desno, već samo napred u zamišljenu planinu čije vrhove neprekidno osvajaju. Ovakav obrazac funkcionisanja ih može dovesti u jednu paradoksalnu situaciju, jer dok su se trudili da zadovolje značajne druge, ljudi i dogadjaji su prolazili mimo njih. Usredsređenjem na sopstvene aktivnosti nisu vidjeli da su možda mnogi pokušali da im pridju i uspostave kontakt sa njima, ali su jednostavno bili na putu pored, koji se njih, velikih remorkera, nije ticao.

Ovi ljudi i nakon diplomiranja završavaju magistrarske i doktorske studije, iako im to za posao kojim se bave uopšte nije potrebno; mnogi od njih puno rade sa ciljem da kupe još jednu nekretninu, premda je njihov način života u materijalnom smislu i više nego zadovoljavajući ; neki od njih imaju potrebu da otputuju u još jednu zemlju, iako maltene ne postoji mjesto na Planeti koje nisu obišli…

Sličan obrazac može se vidjeti i kod nekih ljudi koji se bave psihoterapijom, kada u nastojanjima da što savršenije obavljaju svoj posao nakon završetka jednog terapijskog modaliteta pohađaju drugi, pa treći, ne uspijevajući da pronađu granicu između optimalnog i savršenog u radu, vodeći se parolom da je samo najbolje dovoljno dobro.

Kako remorkere razlikovati od drugih uspješnih ljudi? Ostvaren čovjek koji je prihvatio sebe ne radi stvari pod prisilom i njemu zacrtani ciljevi nisu “trebanja“ i “moranja“, što znači da neće nastupiti katastrofa ako nešto od željenog ne uspije da realizuje. On neće mučiti sebe pretjeranim zahtjevima da uradi samo još ovo, iza čega konstantno slijede novi zahtjevi.

Uprkos entuzijazmu u planiranju nečeg novog, kod mnogih ljudi nakon samog ostvarenja cilja najčešće ne dolazi do željenog samoprihvatanja, već naprotiv do osjećaja praznine za koju opet moraju naći neki sledeći, dovoljno veliki izazov da bi je ispunili, i tako u nedogled.

No, uvijek će postojati još jedan vrh na planini, pa iza tog vrha još jedan, pa još jedan; a da umjesto osvajanja vrhova napred se osvrnemo i osmotrimo prostranstva oko nas?

Na prvi pogled, ovi ljudi djeluju idealno, upravo zato što su sve tačke društvene poželjnosti “pokrili“: izgledaju lijepo, uspješni su u poslu, obavljaju razne dodatne aktivnosti po kojima su prepoznati u zajednici, putuju i posjećuju mjesta koja su aktuelna…ali ako ih pitate da imaju samo još mjesec dana života kako bi ih i sa kim proveli mogu uočiti da su se zanijeli sa svojim planerom i udaljili od porodice, prijatelja, ljubavi ili mjesta koje najviše vole.

Ironično, mnogi od njih i dostignu kraj života ne postignuvši sve ciljeve koje su željeli da ostvare, a da zapravo ništa od toga nije ni bio njihov cilj već samo pretpostavljena želja neke značajne osobe čijim ispunjenjem bi ih ona uvažila i zavoljela.

Ako i kada prihvatimo sebe u nekoj tački susreta sa svojim autentičnim željama, možda i počnemo da ih živimo, i oslobodimo se prevelikog tuđeg broda koji smo bespotrebno vukli.

One Comment

  1. Tekst nas izvrsno upućuje, svojim jednostavnim stilom i jezikom, na činjenicu da ne smijemo smetnuti s uma da nasu svijest, možda ponekad svjesno, ponekad nesvjesno, muče davni autoriteti ranog djetinjstva, a koji su nam život učinili težim jer smo smatrali da iznevjeriti očekivanja autoriteta, najčešće roditelja, naš život neće imati blistav sjaj koji će grijati i njih i nas. Trebaju proći godine zrelosti, obrazovanja da bismo shvatili u kolikoj smo grešci bili, i mi, i naši najbliži koji su nam željeli samo najbolje.Tekstovi poput ovog mogu pomoći da naše osvješćenje bude blagovremeno.Šteta što tekstnije duži!

    Milena Radovic Savic

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *