Nakon januara koji je mjesec slavlja, kada smo više okrenuti društvu, rodbini, prijateljima, dolazi februar koji nas usmjerava prema partneru. Februar je mjesec u kojem se slavi ljubav, obilježava Dan zaljubljenih. I evo nas odmah kod pojmovne zbrke jer se govori o zaljubljenosti i ljubavi kao da su jedno te isto. A razlike postoje. Zaljubljenost nije ljubav, niti je obavezna prva faza ljubavnog odnosa kako se uvriježeno vjeruje. Može biti, ali ne mora. A poistovjećivanje jednog sa drugim kao i uvjerenje da se prvo moramo zaljubiti da bi voljeli izvor su mnogih ljubavnih patnji, propuštenih prilika, nezadovoljstava partnerskim odnosom…

Tokom odrastanja svi smo mi formirali na osnovu socijalnih iskustava svoje mentalne predstave o pravoj ljubavi tj. lične definicije ljubavi, a dio te predstave je predstava o pravom partneru. One mogu biti racionalne da odgovaraju stvarnosti, odnosno iracionalne da odstupaju od nje. Važnost tih predstava se ogleda u tome da one upravljaju našim ljubavnim ponašanjem, a samim tim i izborom partnera. Kod zaljubljivanja su (zbog nezrelosti psihičkih struktura i nedostatka životnog iskustva) značajni psihološki mehanizmi idealizacije i projekcije i zato je zaljublivanje karakterističnije za mladost. Stoga, kada se upozna osoba kod koje se uoče značajne vrijednosti koje se nalaze u našoj mentalnoj predstavi o pravom partneru, tada se preko te osobe projektuje sopstvena predstava tj.nalijepe se na nju vlastite vrijednosne odrednice partnera. Kraće govoreći, mi u osobi u koju se zaljubimo ne vidimo njene stvarne osobine i vrijednosti, već one za koje smatramo da treba da ima naš pravi partner. Zaključak o njima smo donijeli na osnovu jednog ograničenog dijela njihovog ponašanja, izgleda i  sl.  koji se poklopio sa našom definicijom partnera, tako da ih ne vidimo onakvim kakvi stvarno  jesu, u njihovoj cjelovitosti.  Ovaj proces se odvija automatski i nesvjesno i zato  se često  ima utisak “opčinjenosti“,a intezitet emocija je visok. Međutim, zaljubljenost je stanje koje prolazi (maksimalno traje do 3 godine) jer vremenom se počinju primjećivati odstupanja od slike koju o partneru imamo, odnosno od osobina i vrijednosti koje u našoj mentalnoj predstavi o pravom partneru imamo. I što su ta odstupanja veća, brže je “skidanje ružičasth naočara“.

Zaljubljenost je, kao što je već rečeno, karakterističnija za mlađi uzrast jer vremenom psihički sazrijevamo a kroz iskustva gradimo sopstveni identitet zasnovan na stvarnosti. Preispitujemo svoje definicije pravog partnera i prilagođavamo je realnosti,redefinišemo ih.

Za razliku od zaljubljenosti, ljubav je proces koji je zasnovan na stvarnosti, odnosno na realnim osobinama, vrijednostima osobe, na njenim dobrim i lošim stranama. Nastaje na osnovu poznavanja cjelovitosti osobe i njenog posjedovanja osobina koje visoko kotiraju u našem sistemu vrijednosti. I zato često dolazi postepeno i nema onu silovitost i uznemirenost koju zaljubljenost donosi. Međutim, zaljubljenost može biti prva faza ljubavi u onim situacijama kada partner ima značajan broj osobina i vrijednosti koje se nalaze u mentalnoj predstavi i visoko kotiraju u našem vrijednosnom sistemu, tako da odstupanja nisu velika i prihvatljiva su nam.

Da li mladi danas više biraju na osnovu materijalnog statusa ili emocija? Kao što je već rečeno naše mentalne predstave o ljubavi upravljaju našim ljubavnim ponašanjem, a samim tim i izborom partnera. Čime će se u ovom procesu osoba rukovoditi svakako zavisi od sadržaja u njoj. Ako je u toku odrastanja osobe materijalni status percipiran kao značajna vrijednost, kao poseban kvalitet kod drugog tada je vjerovatnoća, da je u sadržaju mentalne predstave osobe o pravom partner, velika. U tom slučaju materijalni status je poželjna vrijednost kod budućeg partnera. Što se više kotira na ljestvici vrijednosti osobe, to je značajniji kriterij za izbor partnera. Znači sve je individualno. Međutim, možemo reći posmatrajući društvene trendove u poslednjim dekadama, da se pogled na značaj materijalnog statusa promijenio. Danas je to itekako poželjna vrijednost, a samim tim veća je vjerovatnoća da je dio sadržaja mentalne predstave o pravom partneru  mladih i da značajno participira u izboru partnera u odnosu na period od prije 30-40 godina (u vrijeme samoupravljačkog socijalizma koji je proklamovao jednakost kao značajnu društvenu vrijednost).

Današnje bračne zajednice se najčešće sklapaju kada su partneri u fazi zaljubljenosti, kada se partneri u potpunosti i ne poznaju. Skidanje “ružičastih naočara“ nas suočava sa partnerom u njegovom realitetu, a zadatak koji je sada pred partnerima je da se prilagode jedno drugome i prihvate se sa svim vrlinama i manama što je najčešće uzrok prvi problema i kriza. Sa druge strane neusklađena očekivanja od braka, obaveza koji donosi kao i njihova podjela zatim različiti pogledi na način vaspitavanja djece, organizacije zajedničkog/slobodnog vremena, odnos prema primarnim porodicama (roditelji, braća/sestre), finansijama, profesionalnom angažmanu, napredovanju, praktikovanju religije, bivšim partnerima itd. ili kraće rečeno važnim životnim pitanjima, su  svakako izvori potencijalni problema ako ih partneri, bar načelno na vrijeme, (prije sklapanja braka) ne razmotre, ne dogovore. Otvoreni razgovori o tome kako se vidi zajednička budućnost, život, uočavanje različitih gledišta na njih, razmatranje različitih opcija u njihovom rješavanju, usaglašavanje stavova I sl.  su dobra prevencija bračnih problema.

Otuđenost je nešto na šta se žale i muškarci i žene u braku, a uzrok joj se često nalazi u nedostatku zajedničkog vremena, zajedničkih akivnosti partnera, razgovora (o drugim temama osim svakodnevnice). Tome doprinosi i posmatranje sebe samo kroz ulogu roditelja i uzimanje partnera “ zdravo za gotovo“ tj.zanemarivanje njegovih želja i potreba. Vrijeme za sebe, u kojem su partneri samo partneri, a ne i roditelji, u kojem su usmjereni jedno na drugo, na međusobne želje, potrebe je vrijeme koje spaja, koje povezuje.

U vezama problemi se uglavnom odnose na pitanja povjerenja, ljubomore, ponašanja na društvenim mrežama, planiranja zajedničkog života, odnosa prema prijateljima, načinima pokazivanja ljubavi i sl.

I zato ljubav jeste važna u partnerskom odnosu, ali da bi on funkcionisao, da bi se on održao, da bi opstao potrebne su socijalne vještine. Nije dovoljno samo voljeti, potrebno je znati pokazati ljubav ali pokazati na način da partner razumije. Što nas opet vraća na sadržaje naše mentalne predstave o pravoj ljubavi koje su individualne i važnosti da ih partneri  jedno kod drugog upoznaju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *