Adolescencija, pubertet su riječi koje kod savremenih roditelja najčešće provociraju žmarce niz kičmu. Slika zajapurenog tinejdžera/ke koji koluta očima i cupka nogom,  čije misli “odlutaju“ u vrijeme objašnjavanja zašto nešto može ili ne može ili bilo kakvog razgovora koji nije u sferi njegovog interesovanja pomalja im se pred očima. Na nju se nadovezuje spavanje do podneva, a u stanju budnosti  “slijepljenost“  za smartfon, ‘’specifičan’’ modni stil i mrgodna faca koja se iz svoje “zanimljivo“ uređene sobe (čitaj: neuredne) pomalja samo kada joj nešto treba ili je u prolazu dok školski uspjeh najčešće pada proporcionalno rastu njihovog interesovanja za vršnjake. Sve ove slike se neumitno nameću u mislima roditelja na riječi adolescent, pubertetlija ili najpopularnije tinejdžer. Ako se ovom vizuelnom dijelu priče doda i auditivni –lupanje vratima, razgovor koji brzinom svjetlosti eskalira od normalnog  tona do vriske i cike, ‘’neću’’ kao automatski odgovor na bilo kakav prijedlog žmarci koje roditelji osjećaju postaju intenzivniji dok se pitaju kako su od umiljatog, saradljivog djeteta ili samo djeteta dobili hm, metaforički rečeno “pretis lonac“.

Vjerovatno i kada bi pitali samog adolescenta šta mu se događa da bi nam malo toga mogao jasno da kaže. A događa se mnogo toga jer adolescentni period je, nakon predškolskog, razvojno najdinamičniji period koji donosi preobražaj djeteta u odraslog čovjeka.

Brojni su razvojni zadaci koje dijete treba da savlada od prihvatanja svog novog fizičkog izgleda do razumijevanja i prihvatanja novootkrivene seksualnosti, a roditelji su im u tim zadacima neophodni, vojnički da se izrazim, kao logistička podrška. I još kada u ovu priču ubacimo i hormone (mame ponajbolje mogu ovaj dio da razumiju) jasno je zašto ovaj period najčešće prati bura i zašto se kao na kaleidoskopu smjenjuju trenuci kada adolescent razmišlja i ponaša se kao dijete, te kao odrastao čovjek. Kako vrijeme prolazi i odrasta sve je više trenutaka u kojim podsjeća na odraslog čovjeka, a manje je onih ‘’dječijih’’.

Da bi bolje razumjeli šta se dešava u tijelu, glavi adolescenta neophodno je napraviti distinkciju između pojmova puberterteta i adolescencije. Uobičajeno je da se ovi pojmovi smatraju sinonimima iako postoji suštinska razlika između njih. Terminološki pubertet se odnosi na ‘’fizički’’ rast djeteta i somatske promjene koje ga prate, dok se pod adolescencijom podrazumijeva ‘’psihički’’ rast, promjene na kognitivnom, konativnom, afektivnom polju, doživljaju sexualnosti. Najčešće ove promjene počinju u 12 godini, mada mi iskustvo pokazuje da se kod novih generacija javljaju i ranije (10 – 11 godina) i obično  traju do 18 -19 godine.

Polazeći od navedenog  jasno je da je krajnji cilj adolescencije  integrisati sve ove promjene, rekonstruisati postojeći i izgraditi nov koncept o sebi, a zatim o drugima, svijetu i svom mjestu u njemu.

Izazov 1. –emancipacija djeteta

Da bi se ovo postiglo jedan od osnovnih zadataka ovog razvojnog doba za dijete/adolescenta je emancipacija od roditelja, sa osnovnim ciljem -postizanje nezavisnosti. Zar to i nije želja svakog roditelja?

A kako se postiže nezavisnost? Najčešće kroz otpor, buntovnost, preispitivanjem postojećih roditeljskih (i ne samo roditeljskih) pravila, zahtjeva, isticanjem samostalnosti, traženjem autonomnosti (‘’soba kao neprikosnovena teritorija’’), slobode… I to je ono što najviše ljuti roditelje stalno i stalno preispitivanje odluka, otpor, bilo verbalni bilo neverbalni, neposlušnost, guranje po svome, nepouzdanost, gunđanje. Ako tome dodamo fiziološke promjene, rast sexualnog i agresivnog nagona, nije čudo što je ponašanje adolescenta ponekad visoko energetski nabijeno, nepredvidljivo, praćeno upadljivom gestakulacijom, dramatičnim pokretima, visokim tonom pogotovo kada nešto ne žele, kada ‘’doživljavaju nepravdu’’ (tema koja ih često okupira). Nije rijetko, pogotovo kod dječaka, da se i fizički usprotive fizičkom kažnjavanju, da na fizičku silu roditelja odgovore fizičkom silom ili da stanu u zaštitu slabijeg člana. Sve su to načini da se uspostavi granica prema drugima, pogotovo prema roditeljima, da se uspostovi autonomija.

Paradoksalno zvuči da su upravo otpori i buntovništvo nešto izaženiji (bučniji) u porodicama gdje su ljubav i bliskost evidentniji, a disciplinska struktura slabija jer se adolescent osjeća sigurnijim znajući da zbog svog ponašanja neće biti značajno sankcionisan niti ‘’odbačen’’. Tamo gdje je jača porodična hijerarhijska struktura, gdje su roditeljske mjere represivnije ovaj bunt se modifikuje iz upadljivog ponašanja tipa otvorenog bunta u pasivniji otpor (otezanje, kašnjenje, zaboravljanje, otaljavanje, povlačenje i sl.)

S druge strane, ponekad je to robusno ponašanje najizraženije prema članu porodice sa kim ima najbliskiji odnos ali i prema onome koji je najmanje dosledan u svojim zahtjevima, koji češće popušta. Tako da robusno, otresito, bundžijsko ponašanje, larma koja se pravi ima dvojaku funkciju. Prva je da bi se pokazala nezavisnost, a druga je da se koristi kao sredstvo pritiska da bi se dobilo ono što se želi.

Shodno navedenom, jedan od roditeljskih zadataka je da uoče i razdvoje ove dvije funkcije u ponašanju svog adolescenta. U redu je da se adolescent ne slaže sa roditeljskim odlukama, zahtjevima, da ispoljava nezadovoljstvo, da se ljuti i s obzirom na nerazvijene emocionalne i socijalne vještine (njihov razvoj je jedan od zadataka adolescencije) da to ponekad radi na bučan, dramatičan način, ali nije u redu da bude bezobrazan, da vrijeđa i povređuje druge oko sebe.

E sada, kolika će drama biti mjerena decibelima u velikoj mjeri zavisi i od roditeljskog razlikovanja otpora, bunta kao razvojne pojave od bezobrazluka, povređivanja, agresivnosti i naravno njihovog odgovora na ova ponašanja.

Ukoliko roditelj svako ponašanje otpora (bez bezobrazluka i povređivanja drugih) doživljava kao izraz nepoštovanja, kao nešto što se ‘’ne smije’’, što je izrazito loše, kao nešto što mu dijete/adolescent namjerno radi i sl. onda će i njegov odgovor biti buran, represivan što će podići decibele na već usijanu atmosferu. Nije rijetkost da roditelji ovakva ponašanja dožive i kao odbacivanje od strane djeteta, kao izraz njihovog ‘’nevoljenja’’ uz uznemirenost zbog rastućeg vršnjačkog uticaja u životima njihove djece, pa da na ova ponašanja reaguju povlačenjem, uvrijeđenošću, odbacivanjem što može dodatno da udalji dijete od njega i više ga približava vršnjačkoj grupi.

Međutim ukoliko se ovo ponašanje doživi kao razvojna pojava, način izražavanja neslaganja, stava njihovog djeteta i ako se obrati pažnja ne samo na sadržaj poruke već na potrebu koja stoji iza nje (biti nezavisan) vjerovatno će mirnije reagovati i spustiti ‘’zagrijanu atmosferu’’. Ne radi ono to da bi ‘’zagorčalo život roditelju’’ već zato što i samo nekada ne zna da se drugačije zauzme za sebe. Na kraju krajeva adolescenti uče iz iskustva, a ovakve situacije su prilika da uče i usvajaju od roditelja vještine kako da na socijalno adekvatniji način izraze (suprotno) mišljenje, odbiju zahtjeve, uđu u konflikte i riješe ih, istolerišu neprijatnost, a ono što je naučeno, isprobano u porodici će dalje da se primjenjuje i u odnosima sa drugim ljudima (nastavnicima, vršnjacima…). Znači u ovim situacijama se uči.

Kako roditelji da olakša sebi ? Prihvatanjem da je ovo prolazna faza u razvoju djeteta (ma koliko god im bila mrska ova riječ), ali faza koja može može biti manje ili više burna što svakako zavisi od kvalieta odnosa koji imaju sa adolescentom. Takođe, ovakva vrsta bunta je znak da dijete odrasta, sazrijeva, ali i signal da je  vrijeme da ‘’vaspitanje’’  pređe u saradnju jer adolescent želi što aktivniju ulogu u pitanjima koja se tiču njega  što je normalno, očekivano i pokazatelj  obavljenog ‘’roditeljskog posla’’. Iako ovo grubo ponašanje ima izgled odbacivanja, roditelj je potreban adolescentu, kao mirna, sigurna luka u koju se može skloniti od izazova svakodnevnice i razvojnih zadataka koji stoje pred njim. Treba prihvatiti sebe sa tim ‘’dlakama po licu’’, dugim, nezgrapnim rukama, nogama, nezgrapnošću, napupalim grudima i svim drugim tjelesnim promjenama koje pubertet donosi. Izboriti se sa zainteresovanošću za drugi pol odnosno drugog pola za njih. Naći svoje mjesto u društvu, biti dio grupe i pri tome dobro se osjećati u svemu tome… Roditelj je potreban ali ne ovaj put kao neprikosnoveni lider, vođa, ‘’polubog’’ čije se mišljenje ne preispituje već kao podrška, savjetnik. Roditelj je važan, ali je ovaj put ‘’u pozadini’’ adolescentskog svijeta što je i samim roditeljima ponekada teško da prihvate. A kada grunu, kada zagalame kada se burno pobune sasvim je ok da se roditeljski odgovori odlože za situaciju kada se stvore uslovi za mirniji razgovor . ‘’Pričaćemo kasnije jer uz galamu ne mogu jasno da razmišljam, a ne bih željela/želio zbog toga da te oštetim. Voljela bih da mi kasnije polako kažeš šta ti smeta/ šta želiš i da to zajednički riješimo’’ su svakako riječi koje mogu da ‘’ohlade situaciju’’ i naravno da se u međuvremenu ne raspravlja o spornom pitanju. Na ovaj način se uče da odlože reakciju, da nezadovoljstvo izraze na socijalno prihvatljiviji način, da tolerišu neprijatnost, da razmišljaju, a i roditelj ‘’kupuje vrijeme’’ za sebe da ne upadne u vrtlog ljutnje i optuživanja.

Međutim ukoliko se često događalo da roditelj odbije ili burno reaguje, a zatim na produženo robusno, galamdžijsko ponašanje ili durenje popusti onda ovakav vid ponašanja vremenom  postaje način pritiska da bi se dobilo ono što se želi, a čiji intezitet i frekvencija rastu. Često ova instrumentalizovana vrsta reagovanja uključuje bezobrazluk, provokaciju i vrijeđanje, a kako vrijeme odmiče roditelj se počinje osjećati nemoćnijim i nemoćnijim.

I šta raditi u ovakvim situacijama? Prvo preispitati uvjerenja koja stoje u pozadini popuštanja, nedoslednosti. Nije rijetkost da je to želja da se dijete usreći ( mit o sreći ), pa se svaka vrsta njegovog nezadovoljstva, tuge, ljutnje doživljava kao ‘’povreda djeteta’’ i ‘’loše’’ roditeljstvo sa rastućim osjećanjem krivice. Ponekad se krivica javi zbog uvjerenja da se ne provodi ‘’dovoljno’’ vremena sa djetetom zbog obaveza, te različitih uvjerenja o tome ‘’šta dobar roditelj treba da radi’’. Nekada je to zbog umora, obaveza … A adolescenti lako ‘’namirišu’’ slabost i onda igraju na tu kartu da bi dobili što žele. To vam je kao ono udaranje ispod pojasa u boksu. Dok kratkoročno popuštanje liči na ‘’win – win’’ situaciju,  adolescent je dobio šta je želio, a roditelj olakšanje jer je njegov potomak ponovo zadovoljan, ‘’srećan’’ i on je bio ‘’dobar’’roditelj, dugoročno gube svi jer zahtjevi rastu, pritisak ne popušta, a situacija u kući podsjeća na bojno polje. Kako dalje?

Da bi promijenili adolescentsko ponašanje, neophodno je promijeniti i roditeljsko, a da bi se navedeno postiglo prvenstveno je potrebno promijeniti, odnosno uskladiti sa realnošću obrazac razmišljanja i naučiti tolerisati neprijatnost zbog ‘’unesrećenosti adolescenta’’ jer dobro roditeljstvo podrazumijeva i nezadovoljavanje želja, odbijanje zahtjeva pogotovo kada su oni izraženi na bezobrazan, agresivan način. Na kraju krajeva svi roditelji koji se obrate za pomoć žele da se ovo ponašanje ugasi ili bar smanji, a najbolji način za to je da se ne potkrepljuje, odnosno da se na pritisak ne popušta. A put ka tome obično počinje uvođenjem nekih pravila kao što su npr. ‘’ da će se razmatrati samo zahtjevi koji se iznesu na način kojim se ne ugrožava, ne vrijeđa drugi i sl. (jasno definisati šta se pod tim misli –etiketiranje, bacanje, prevrtanje stvari, psovanje, vrištanje…)’’ E, sada nastaje problem jer ovo mnogo bolje zvuči u teoriji nego kad se krene sa primjenom jer pritisak se na početku uglavnom pojačava, a arsenal iznuđujućih ponašanja širi. Ostati dosledan već umornom roditelju se čini kao putovanje kroz pustinju, a krajnji cilj poprima karakteristike fatamorgane. No, dobra vijest je da u pustinji postoje oaze, tako i da roditelj na svom putu doslednosti može da ih nađe, da uhvati predah. A ‘’oaze’’ su ponekad promjena okruženja, odnosno izlazak iz situacije kada krene ‘’drama’’, naravno nakon upozorenja u vezi ponašanja, te najave šta će se uraditi ako se ono nastavi. Raspravljanje, objašnjavanje u ovim situacijama ne pomaže, a od silne galame se i ne čujete tako da i nema neke svrhe nadglasavati se.  I zato je važno koristiti ove ‘’oaze’’ jer i postoje da bi olakšale put kroz ‘’pustinju’’.

I na kraju razmatranja ovog roditeljskog izazova podsjetila bih na jednu mudrost – ‘’Ponekad je manje, više.’’ Šta bi to ovdje značilo? Vremenom roditelji razviju ‘’posebnu osjetljivost’’, da ne kažem, radarski sistem za različite gestove adolescenta kao što je kolutanje očima, slaganje faca, cupkanje… i sad je pitanje: Da li na ovo svaki put reagovati? ‘’Manje je više’’ moj je prijedlog. Ne mora se  sve ’’vidjeti’’, a samim tim i na to regovati jer manje ‘’viđeno’’ donosi više ‘’mira’’, pogotovo ako se procijeni da se time nikome ne šteti. A trenuci mira ….zar nisu  neprocjenjivi?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *