Nerijetko smo svjedoci rečenice da se sve nosi iz kuće. Ovu dobro poznatu tvrdnju najčešće čujemo od ljudi starije generacije pri razmatranju ponašanja mlađih generacija. Iako postoji prećutan konsenzus o ovoj izgovorenoj rečenici, ne postoji jasno preklapanje šta je to sve i šta je to kuća.
Prema pretpostavljenom laičkom shvatanju pod svim bi se podrazumijevalo kako se neka osoba ponaša, šta govori, kako živi, a zatim i šta misli i osjeća.
Pod kućom bi, pretpostavljamo, naš sagovornik imao u vidu porodično okruženje određene osobe: način kako je odrastao, kako su ga vaspitavali roditelji i druge značajne figure, materijalni i emocionalni uslovi, pa čak i komšiluk i šire okruženje u kom je odrastao.
Slično gledište bi zastupali i ako stvari posmatramo kroz koncepte transakcione analize. Mi nismo samonikla biljka čiji karakter određuje slučajnost, priroda, horoskop ili sudbina…već proizvod svega onoga što smo u ranim godinama života slušali, gledali, mirisali, dodirivali… Nikakva nije novost da se u ranim godinama formiramo kao figura od plastelina na koju svaka bitna osoba iz okruženja može da da svoj utisak i oblikuje nas prema svom nahođenju, a mi se tako stvrdnemo i sa tim utiskom urastemo. Psihoterapijom bi rano nastale neravnine remodelovali do tačke samoprihvatanja i samozadovoljstva.
Ali da li je uvijek neophodno potpuno okamenjavanje da bi od nule počelo ponovno oblikovanje? Ili možemo koristeći svoja znanja u radu sa djecom uticati na njihov proces modelovanja dok su još „mekani“ koristeći se principom gvožđa koje se kuje dok je vruće?
U školskom okruženju često se osjećamo nemoćnim da bilo šta promijenimo: situacije zlostavljanja i zanemarivanja, toksične i neadekvatne poruke koje roditelji upućuju djeci itd… Da li i koliko možemo učiniti (sa oprezom da nismo „uskočili“ u ulogu spasioca i da ne pokušavamo da riješimo situaciju iz svog djetinjstva ako naši nastavnici i pedagozi nisu bili u dovoljnoj mjeri adekvatni) imajući u vidu da kada završe sa nastavom u školi djeca uglavnom nastavljaju da slušaju iste poruke kući?
Uzevši u obzir da se životni scenario piše do djetetove sedme godine života, a da se do jedanaeste dopisuju samo finese, cijenim da će imati mnogo više efekta ako budemo čim prije djelovali. Matematički gledano, najmanji input će dati najveći output u ranom uzrastu. Kako vrijeme odmiče, potrebna su nam sve veća ulaganja u odnos sa djetetom, a samim tim ćemo manjem broju djece moći da se posvetimo na način na koji bi željeli.
Na koji način možemo pomoći djeci? Najprije, tako što ćemo im obezbijediti sigurno i dovoljno podsticajno okruženje. Dozvoliti im da pogriješe, da je u redu da ne budu savršeni, da iskažu svoje mišljenje, da se izraze i na drugi način, a ne samo verbalno…
Učenicima koji za sebe misle da nisu važni i nemaju samopouzdanja dati priliku da se čuju i vide, onima kojima je neprijatno u kontaktu sa djecom pomoći da se osjete sigurnim u radu i razmjeni osjećanja sa drugima…
Postaviti jasne zahtjeve, a najvažnije od svega ličnim primjerom pokazati djeci adekvatniji put koji mogu slijediti.

One Comment

  1. Članak koji svojim stručnim sugestijama pomaže da se u procesu nastave lakše snalazimo u pomaganju učenicima da njihovo obrazovanje i odrastanje prođe sa što manje nedoumica i osjećaja nesigurnosti.

    Milena Radovic Savic

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *